God, the Religion of Science

Blog

  • Teologija: Zapanjujuća povezanost između mitohondrija i homeostaze bakra u ljudskom tijelu

    Teologija: Zapanjujuća povezanost između mitohondrija i homeostaze bakra u ljudskom tijelu

    Nepobitan dokaz „iznimno preciznog dizajna” s biološkog gledišta

    Bakar je esencijalni element u tragovima za čovjeka, ali i najmanji višak može biti smrtonosan. Ispod je tečna, razumljiva i strogo znanstvena hrvatska verzija izvornog perzijskog teksta:

    Ioni bakra (Cu²⁺) apsolutno su neophodni za normalnu funkciju skeletnih mišića. Oni reguliraju proliferaciju i diferencijaciju mioblasta te u zrelim mišićnim stanicama sudjeluju u brojnim enzimima ovisnima o bakru kako bi održali metaboličku ravnotežu. Međutim, kada unutarstanični bakar prijeđe sigurnu granicu, aktivira se novootkriveni oblik programirane stanične smrti opisan 2022. – kupropotoza (cuproptosis). Za razliku od apoptoze, nekroptoze i feroptoze, kupropotoza ovisi isključivo o akumulaciji bakra, usko je povezana s funkcijom mitohondrija i karakterizira je abnormalna agregacija lipoilnih proteina te težak oksidativni stres.

    To otkriva zapanjujuću istinu: isti element bez kojeg život nije moguć može, pri najmanjem višku, trenutačno aktivirati iznimno precizan i složen program stanične smrti. To je najjasniji primjer ekstremno fine podešenosti (extreme fine-tuning) na staničnoj razini.

    Mitohondrijalna disfunkcija, oksidativni stres, kronična upala i poremećaj metabolizma proteina najvažniji su patološki procesi kod sarkopenije (gubitak mišićne mase povezan sa starenjem). Kupropotoza očito igra ključnu ulogu. U starenju stanica obično je poremećen obrazac ekspresije bakrenih transportera: ulazak bakra ↑, izlazak ↓ → toksična unutarstanična akumulacija bakra.

    To ponovno dokazuje da su ulazak i izlazak bakra kontrolirani s fantastičnom preciznošću; čak i najmanja neravnoteža vodi do bolesti i mišićne atrofije – još jedan nepobitan dokaz ultravisoke osjetljivosti i savršene kalibracije živih sustava.

    Čak i najtvrdokorniji evolucijski biolozi danas priznaju: najmanje odstupanje u razini bakra uzrokuje teške patologije. To znači da je sustav od samog početka morao biti potpun i savršeno kalibriran – nije mogao nastati postupno slučajnim mutacijama.

    Znanstveni radovi koji opisuju ove mehanizme nikada ne spominju riječ „evolucija“. Oni samo dokumentiraju sustave takve složenosti i preciznosti da i mikroskopsko oštećenje (koncentracija bakra ili performanse mitohondrija) dovodi do stanične smrti ili bolesti. To je upravo vrsta neredukcijske složenosti (irreducible complexity) koju zahtijeva teorija Inteligentnog Dizajna: sustavi koji nisu mogli nastati korak po korak, već su morali biti dizajnirani potpuni od samog početka.

    Zamisli na trenutak da je svemir doista nastao čistom slučajnošću i da Stvoritelja nema. Mnogo prije nego što su mitohondriji „evoluirali“ sposobnost preciznog reguliranja unutarstaničnog bakra, cijelo čovječanstvo već bi izumrlo od trovanja bakrom – razmnožavanje i opstanak bili bi nemogući. Ljudsko tijelo je iznimno krhko, a istovremeno ispunjeno tisućama najfinije uravnoteženih mehanizama; samo jedno minimalno odstupanje kritičnog parametra izazvalo bi potpuni kolaps. Pa ipak postojimo! To samo po sebi predstavlja nepobitan dokaz da postoji Svemoćni Stvoritelj koji svojom beskrajnom mudrošću i snagom u svakom trenutku održava svaki detalj postojanja.

    Kao što Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu:

    Sura El-Furkan 25:2 Onaj kome pripada vlast nad nebesima i Zemljom, koji nije uzeo dijete i nema sudruga u vlasti, koji je stvorio svaku stvar i odredio joj točnu mjeru. (Prijevod: https://quranenc.com/hr/sura-25#2)

    Sura El-Infitar 82:6-7 O čovječe! Što te je prevarilo u odnosu na tvog Plemenitog Gospodara, koji te je stvorio, oblikovao i uravnotežio? (Prijevod: https://quranenc.com/hr/sura-82#6-7)

  • Veličanstvenost svemira: Manifestacija moći Stvoritelja

    Veličanstvenost svemira: Manifestacija moći Stvoritelja

     

    Naše Sunce samo je jedna od otprilike 100 milijardi zvijezda u našoj galaksiji, Mliječnoj stazi. Ova galaksija, sa svom svojom veličanstvenošću, samo je jedna od otprilike dva trilijuna poznatih galaksija u svemiru. Ako pokušamo procijeniti ukupan broj zvijezda u kozmosu, suočavamo se s nevjerojatnim brojem: septilijun, odnosno 10^24 zvijezde – milijun milijardi milijardi zvijezda. Ovi brojevi su toliko ogromni da nadilaze ljudsko poimanje, ali razumijevanje ove veličanstvenosti približava nas istinskom sjaju svemira.

    Svaka zvijezda je golem kuglasti oblak užarenih plinova, uglavnom vodika, koje drži zajedno gravitacija i koji proizvodi energiju putem nuklearne fuzije. Zvijezde se izrazito razlikuju po veličini, masi i temperaturi. Neke, poput crvenih patuljaka, mirne su i učinkovite te mogu sjajiti više od jednog trilijuna godina. Na drugom kraju spektra nalaze se zvijezde poput UY Scuti, čiji je promjer preko 1700 puta veći od Sunčevog, a koje žive samo nekoliko milijuna godina prije nego što eksplodiraju u masivnim supernovama. Naše Sunce, s životnim vijekom od otprilike 10 milijardi godina, nalazi se u sredini ovog spektra i već je prošlo polovicu svog postojanja.

    Svaka galaksija također sadrži milijarde planetarnih sustava. Samo u Mliječnoj stazi vjerojatno postoji preko 100 milijardi planeta, od kojih se mnogi nalaze u zonama koje potencijalno mogu podržavati život, poput Zemlje. Drugim riječima, samo u našoj galaksiji može postojati milijarde planeta sposobnih za održavanje života. Ako proširimo ovu vjerojatnost na cijeli svemir, postojanje života u dalekim dijelovima kozmosa nije samo moguće, već vrlo vjerojatno.

    Međutim, ono što vidimo nije cijela stvarnost. Većina mase svemira sastoji se od nečega nevidljivog: tamne tvari i tamne energije. Tamna tvar, koja čini otprilike 85% mase svemira, može se otkriti samo kroz svoje gravitacijske učinke na galaksije. Tamna energija, koja čini otprilike 70% energije svemira, odgovorna je za ubrzano širenje kozmosa. Osim toga, milijarde crnih rupa skrivaju se u središtima galaksija, uključujući supermasivnu crnu rupu u središtu Mliječne staze, koja je milijune puta masivnija od Sunca.

    Starost svemira procjenjuje se na otprilike 13,8 milijardi godina. Svjetlost iz najudaljenijih galaksija, koja do nas stiže danas, putovala je milijardama godina i pruža nam slike daleke prošlosti. U ovoj kozmičkoj ljestvici naša Zemlja – ova mala plava točka – samo je čestica u moru tame i svjetlosti. Naše Sunce samo je jedna od septilijuna zvijezda, najbliža nama; ali kada pogledamo prema nebu, zapravo vidimo tragove milijardi drugih sunaca – svako s jedinstvenom pričom, možda s planetima, možda s životom, i možda s misterijama koje još ne možemo razumjeti.

     

    **Teologija**

    U ovom kontekstu pojavljuje se ključno teološko pitanje: ako bi svemir bio manji i jednostavniji, ideja da je nastao slučajno mogla bi se činiti uvjerljivijom. No svemir takve ogromne razmjere i složenog uređenja čini ideju slučajnog porijekla izrazito nevjerojatnom, gotovo neprihvatljivom. Što je svemir veći i složeniji, to je vjerojatnost da je nastao slučajno bliža nuli.

    Kao odgovor ateistima koji koriste veličanstvenost svemira kako bi porekli postojanje Stvoritelja, mora se reći: da je svemir manji, smatrali bi to dokazom slučajnosti; sada, kada je tako ogroman, tvrde da je postojanje čovjeka u ovoj beskonačnosti slučajnost! To izgleda kao bijeg od istine. Ali za probuđeni ljudski um, veličanstvenost svemira jasan je znak veličine njegovog Stvoritelja. Stvoritelja čija se beskrajna moć očituje u beskonačnosti kozmosa i koji je uspostavio tako čudesan poredak. Veličanstvenost svemira stoga nije razlog za poricanje Boga, već jasan dokaz za priznavanje Njegove moći i mudrosti.

    Kako bismo to bolje razumjeli, upotrijebimo analogiju iz svijeta tehnologije: u programiranju je moguće da početnik stvori jednostavan kod kombiniranjem nekoliko znakova. Ali možemo li zamisliti da je Google – s milijardama linija koda – nastao slučajno? Takav projekt bio je moguć samo kroz neumorni rad tisuća inženjera i inteligentan dizajn. Kako onda možemo smatrati svemir, koji funkcionira s beskonačno većim poretkom od Googlea, rezultatom slučajnosti? Uz tu razliku što Stvoritelj svemira, za razliku od bilo kojeg ljudskog projekta, ne treba suradnike i nije ograničen vremenom ili prostorom. On je Jedini, Svemoćni, a svemir je savršena manifestacija Njegove moći.

    U ovom kontekstu Kur’an ukazuje na znakove na nebesima. U suri Al-Wāqi‘a, ajetima 75 i 76, kaže se:

    „Kunem se položajima zvijezda – a to je velika zakletva, kada biste samo znali.“

    [Pogledajte suru i ajete](https://surahquran.com/surah-al-waqiah-56.html#75-76)

    Ovaj ajet prikazuje položaje zvijezda kao važan znak, znak za one koji razmišljaju i traže veličinu Stvoritelja u stvaranju.